Razmišljajući kako da počnem svoj blog, kako da uđem u ovaj svijet, nadam se da sam našla odgovarajuću temu. Najbolji način da se predstavim svima vama je kroz moj hobi.

Zdravo, ja sam stoperka.

Da, i to ona rođena, ona kojoj je to u krvi.

Većina članova moje familije stopa ili su to radili ranije. Priča kreće naravno još iz djetinjstva. Treba se otići do bake koja živi tek 10km od našeg gradića, pa što da se plaća autobuska karta za nas troje, a prevruće je da bi se pješačilo. Pored toga, to je magistralni put te mama nije bila za tu opciju. Često bi komšije, tatine kolege, poznanici stali i odvezli nas do bake. Takođe tu je i tatino selo, udaljenije no mamino ali ipak treba da se ode i na tu stranu jer njiva se posijati sama neće. Tamo smo često ljeti odlazili. Dio puta pređemo autom tj. stopom a dio pješke. Sjećam se da smo kao djeca proklinjali taj dio jer često bi bilo vruće a morali smo da nosimo stvari koje nisu uvijek bile lake. Mada sve je to prošlo sada. Prilike su se promijenile...baka je sada kod nas, tata je kupio auto pa mama ne mora više da pješači kao nekad a ja....

Otišla cura na fakultet da izuči nauke....Gradić udaljeniji od mog svega dva sata vožnje autobusom. Karta nije skupa, tu je studentski popust ali đavo ne miruje. Morala sam probati i ovu stranu, vidjeti kako će biti na novoj destinaciji. Prvi put je kiša pljuštala kao iz kabla, ja "jadničko" sa kišobranom pored autobuskog stajališta sa smrznutim ispruženim palcom. Čekala sam duže od pola sata, niko ni da me pogleda. Ljudi moji gdje vam je duša?!? Konačno stade neko auto, pogledam ono audi, BG registracije, muškarac vozi. Uđem, izvinim što sam mokra, kaže da nije problem, nego da se opustim, uključiće grijanje da se odkravim. Ispričali smo se kao pravi, ma kao rođeni. Nije išao do mog odredišta ali i ovo je bilo odlično. Promijenim još dva auta i stignem kući živa i zdrava. Pričam svojima sva uzbuđena ali dijele moje oduševljenje. Mama zabrinuto odmahuje glavom a tata već vadi iz džepa pare za povratnu kartu iako zna da imam svoj novac. Baki se i ne govori, dobiće žena srčku zbog mene. Društvo nije za ovu avanturu, imam svakakvih budala. Jedino se ujko smiješi. Kaže da kad ima budala da stopaju ima i budala da stanu. Najiskusniji stoper u familiji.

Od toga događaja prošle su tri godine. Još sam na fakultetu, kao izučavam nauke. Kilometri su se nakupili, došlo se na razne strane države. Baka već zna i sva treperi kada dolazim (često je iznenadim) i kad treba da idem. Zna ona da ću ja opet stopom mada imam novac. Društvo mi pričom da će me silovati neki manijak i prizvati taj jad. Ipak kad treba skoknuti do Sarajeva u kupovinu rado idu sa mnom, da se uštedi koja marka. Niko više i ne pita kako ću gdje otići niti kad mi je bus... znaju odgovor.

 Upoznala sam toliko ljudi da im se ne mogu svima sjetiti imena. Neki su bili čak i stranci, jedan od njih nije znao ni engleski (Turčin) a ni ja turski...ipak smo se sporazumijeli. Razgovarala sam sa uspješnim ljudima, koji su zadovoljni svojm životima i rado slušala savjete. Bilo je i onih koji jedva skapaju kraj sa krajom ali ipak stanu jer se sažale na "jadnog" studenta. Imaju takvog kući. Mlađi, stariji, žene, muškarci, svi različitih profila.

Naravno nije sve idealno. Pored bezopasnog flerta, susrela sam se i sa čovjekom koji je krenuo da me proganja. Dugo smo se vozili, činio se kao normalan, rekla sam svoje opšte podatke da bi me on kasnije našao na svim društvenim mrežama. Srećom, toliko sam ga ignorisala da je odustao, nestao.

Vozila sam u najnovijim modelima ali i u jugu i naravno golfu dvojci. Želja mi je još na motoru.

Neprijatnosti me nisu zaustavile da radim ono u čemu stvarno uživam. Ne stopam što mi fali novac za kartu, ne iz bilo kog razloga mislite da ljudi stopiraju. Ne žalite me kad me vidite kraj puta sa rancom na leđima. Niti mi se obraćajte kao da tu da prodam tijelo. Nudim samo razovor. Hvala